Jučer nas je zatekla tužna vijest – napustila nas je teta Mirjana…

Mirjana je rođena 10. lipnja 1961. u Maču, gdje pohađa Osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Pedagoškom obrazovnom centru u Zagrebu. U rujnu 1980. godine počinje raditi u Osnovnoj školi „II ZPOH“ Zlatar, u sklopu koje je djelovao i dječji vrtić, na radnom mjestu odgojitelja. Tijekom radnih početaka upisuje Pedagogijske znanosti program studija Predškolski odgoj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 1988. godine te stekla višu stručnu spremu i zvanje odgojitelj predškolske djece. Cijeli radni vijek, do umirovljenja 2022. godine, provela je u zlatarskom vrtiću.

Živjela je u Maču gdje je sa svojim suprugom Josipom osnovala obitelj u kojoj su dobili dvije kćeri, Valentinu i Andreu. Cijeli život posvetila je svojoj djeci, obitelji, kasnije i unucima, Borni, Lari, Paoli i Janku. Uz svoju primarnu obitelj utjecala je na mnoge druge obitelji kroz dugi niz generacija radeći 40-tak godina u dječjem vrtiću, u Zlataru. Generacije i generacije djece voljeli su slušati njezine priče, pjesme, igrokaze…Posebno će ostati u sjećanju svima nama njezina predaja zagorskim običajima i prenošenju istih na najmlađe. „Em nikaj ni slajše, ne čuje se rajše, neg dobri i dragi naš KAJ“(D. Domjanić). Tako je i teta Mirjana ponosno govorila neka riječ „KAJ“ uvijek živi u duši i srcu svih nas. Njezin najdraži dio godine bio je oko Valentinova kada je s puno entuzijazma osmišljavala aktivnosti za djecu prenoseći im svoja sjećanja na vlastito djetinjstvo i uspomene vezane uz baku, a sve kroz priču i običaje „Tičekove svadbe“:  „Na dan sv. Valentina „ženiju se ptičice“. Kako na svakoj svadbi ostane puno kolača tako i na „Tičekovoj svadbi“ mora ostati kolača. Tičeki se ženiju u grmlju pa kolače treba u grmlju i tražiti. Nas djecu stariji su slali tražiti „zebice“, odnosno kolačiće. Uvijek smo kolačiće i našli. Naravno, bili smo veseli. Ovu priču, mi odgojitelji u vrtiću, pretvorili smo u krasnu igru zagorske svadbe, naravno sa svim običajima – mladenci, kumovi, djeveruše, gosti…“ (M.Petanjek).

Draga teta Mirjana, opraštamo se od Vas tužni, ali opet na neki način sretni što smo Vas mogli imati kraj sebe, od Vas učiti, upijati Vaše znanje te ga prenositi dalje. Bili ste supruga, majka, baka, a nama draga kolegica i prijatelj. Počivala u miru.

RAJ

Raj je kažu na nebu

visoko, visoko

da ti se zavrti.

I tamo kažu žive

samo dobri ljudi

poslije svoje smrti.

Kažu da su nevidljivi

i kao baloni lagani.

Da su savršeno sretni

i beskrajno razdragani.

Zatvorene u raj

kao u golemu vršu,

besposlene duše

gore-dolje pršu.

Jedini im je posao

što lebde, što lete.

U stopu ih prate anđeli

kao u vrtiću tete.

(Z. Balog)