Posebne potrebe djece privremene su ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju. U predškolskim ustanovama djecu s posebnim potrebama tretiramo kao djecu sa „specifičnostima“, odnosno različitostima. Sukladno tome, zadaća predškolske ustanove (prvenstveno odgojitelja i stručnog tima) jest prepoznati posebne potrebe kod djece, pronaći optimalne odgojno obrazovne postupke za stimuliranje optimalnog psihofizičkog razvoja te integrirati dijete u zajednicu vršnjaka.

Posebne potrebe dijele se na potencijalne, prolazne i trajne.

POTENCIJALNE prolazne posebne potrebe može imati dijete koje je bilo izloženo određenim rizičnim faktorima. Rizične faktore dijelimo prema periodu u kojem se javljaju, i to na prenatalne, perinatalne, postnatalne i okolinske. Kada govorimo o rizičnim faktorima koji potencijalno mogu utjecati na razvoj posebnih potreba od začeća do poroda, govorimo o prenatalnim rizičnim faktorima (npr. izloženost toksinima ili lijekovima, konzumacija alkohola ili droga, pušenje, herpes, virusi, stres, pretilost majke, nedostatak odgovarajuće prenatalne skrbi i dr.). Perinatalni rizični faktori djeluju u periodu oko poroda, tijekom poroda i do 7. dana poroda (npr. prijevremeni porod, Apgar manji od 7, moždano krvarenje, niska porođajna težina, zastoj u porođajnom kanalu i druga zdravstvena stanja novorođenčeta). Postnatalni rizični faktori uključuju sva stanja koja se jave 7 dana nakon poroda do 1. mjeseca života djeteta (npr. poslijeporođajna depresija majke, ozljede mozga, krvarenja u mozgu, tumori, infekcije središnjeg živčanog sustava i dr). Okolinski rizični faktori mogu biti nepotpuna obitelj, niski socioekonomski status obitelji, bolest u obitelji i druga nepovoljna stanja koja potencijalno mogu utjecati na pojavnost posebnih potreba. 

PROLAZNE posebne potrebe mogu se javiti kod svakog djeteta, čak i ako dijete nikada nije bilo izloženo određenim rizičnim faktorima tijekom razvoja. Njih mogu uzrokovati razvojno prirodni raskoraci između djetetovih mogućnosti i pojedinih razvojnih faza. Neki roditelji susreću se s pojavom negativizma između 3. i 6. godine života djeteta. To je faza razvoja kada dijete ima stav o svemu i prema svima, a najčešća riječ koju čujete od njega jest „ne“. Prolazne posebne potrebe ima i dijete koje je proživjelo neki traumatski događaj, kao npr. smrt bliskog člana u obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata ili sestre, polazak u vrtić ili školu i slično. 

TRAJNE posebne potrebe imaju djeca s teškoćama u razvoju, darovita djeca i djeca čije potencijalne i prolazne potrebe nisu na vrijeme uočene ili pravilno tretirane.

Trajne posebne potrebe ima i svako darovito i potencijalno darovito dijete. Iako u znanstvenom svijetu postoji više od 140 definicija darovitosti, srž svih definicija jest da svako darovito dijete iskazuje izuzetno razvijene sposobnosti ili potencijale u nekoliko područja ili unutar jednog uskog područja razvoja. U predškolskoj dobi govorimo o potencijalno darovitoj djeci jer iskazivanje izuzetnih potencijala u ranoj dobi nije siguran pokazatelj da će dijete zaista i u odrasloj dobi biti darovito. 

Najveći problem u razumijevanju posebnih potreba predstavlja izjednačavanje posebnih potreba s teškoćama  u razvoju. Iako djeca s teškoćama u razvoju imaju posebne potrebe, nisu sve posebne potrebe uzrokovane teškoćama u razvoju. Odnosno, posebne potrebe može imati dijete uredne razvojne linije kod kojeg se javilo npr. agresivno ponašanje i ljubomora uslijed rođenja brata ili sestre. Dok s jedne strane stručnjaci nastoje izbjeći prerano etiketiranje djeteta, nerijetko se u praksi događa da se prolazne i potencijalne posebne potrebe svedu na individualne razlike, tj. osobine ličnosti djeteta. Primjerice, dijete koje je u razvojnoj fazi negativizma etiketira se kao tvrdoglavo, neposlušno ili neodgojeno. Samim time dugoročno štetimo djetetu jer prolazne i potencijalne posebne potrebe mogu prijeći u trajne. 

Posebne potrebe djece predškolske dobi identificiraju se opažanjem odgojitelja u skupini, opažanjem psihologa i drugih članova stručnog tima, razgovorom s roditeljem, psihologijskim testiranjem te procjenama i mišljenjem vanjskih stručnjaka (kliničara), a s ciljem pronalaženja najboljih odgojnih postupaka za stimuliranje optimalnog psihofizičkog razvoja djeteta i integracije među zajednicu vršnjaka. 

Stručna suradnica psihologinja:

Tihana Mauhar, prof. psihologije